Pismo

Pismo

Draga Marina, 

draga naša neumorna i ustrajna kolegice,

Pripala mi je čast da Ti u ime liječnika i radnih suradnika kažem HVALA. Očekivano. Teško. A gledajući Tvoj lik, čujem kao da govoriš: “Vazda nešto kompliciraš.” 

“Ajd’, majke t’, nemoj komplicirat’!”

Neću.

Ove smo godine navršile 30 godina zajedničkog rada u Toplicama Lipik. Velik je to jubilej, 

to je više od srebrnog pira. Obilježile smo ga, po Tvojoj želji, hodočašćem u Mariju Bistricu i molitvom zahvale. Prošle smo zajedno uspone i padove, prebrodile svakojake situacije, i nije tajna, ponekad u istom, ponekad u suprotnom smjeru…I opet se našle u istoj točki, još snažnije i bliže. Znala si upornošću i vjerom “otopiti led, zdrobiti kamen, srušiti zid…” 

Svaki onaj koji misli kako Te dobro poznavao samo si umišlja. Svatko od nas poznavao je onaj dio Tebe koji si mu Ti pokazala i dozvolila da ga upozna.

I kako mi kršćani svjedočimo da ovozemaljski odlazak nije kraj, od nas se očekuje dostojanstveno prihvaćanje odvajanja tijela i duše, i da mi koji ostajemo, odabranoj Duši dozvolimo slobodan let u vječnost.

Kada je došao Tvoj čas, Isus Te na životnom putu nije samo pozvao da dođeš k Njemu, nego je SAM OSOBNO došao u Tvoj dom da Ti pruži ruku i povede Te k sebi, u život vječni, jer je znao koliko su Ti već ovozemaljski koraci onemoćali.

I tko smo mi da mu zamjeramo?

“Ja sam Božje dijete, govorila si.” I jesi. 

Otići u najradosnijem dijelu godine – Došašću, nije li to znak velike milosti, posebne ljubavi?

U toj svjetlosti, modrinama, plavetnilu, božanskim visinama, u zboru si anđela i možemo Ti samo zahvaliti na zajedničkom hodu ovom zemljom, naučenim lekcijama, mahnuti na pozdrav i reći DOVIĐENJA do susreta koji je svima nama zabilježen.

Neka su Ti tamo lagani koraci,

vedro i anđeosko lice, oči sjajne od radosti, a ne od bolesti –

po mom uvijek, a po tvom “vazda”,

Doviđenja, Prijateljice, doviđenja! 

2.12.2024.

19.28h