Ambasadori Domovinskog rata Zdravstvene škole, Split sudjelovali u obilježavanju Svjetskog dana bolesnika u Caritasu Splitsko-makarske nadbiskupije za korisnike Blagovališta

( osvrt Ambasadorice Domovinskog rata P. B., 5 razred)

Povodom XXXIII Svjetskog dana bolesnika 11. veljače 2025. godine poruka Svetoga Oca Franje za Svjetski dan bolesnika je “’ Nada… ne postiđuje “(Rim 5, 5) i jača nas u nevolji”

U Zdravstenoj školi, Split od 2015. godine provodi se projekt “U bolesti nisi sam” u kojem učenici završnih razreda sestrinskogi I farmaceutskog smjera uz voditeljicu projekta Miru Talaja, mag med techn. i Dijanu Jurić, mg.pharm. provode različite aktivnosti za korisnike Blagovališta Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije više puta godišnje. Osnaženi ovom Papinom porukom u Jubileskoj 2025. godini u kojoj nas Crkva  poziva da postanemo „Hodočasnici nade“ kao i dosadašnjih godina članovi projektnog tima od jeseni planirali su, kreirali, počeli pripremu i delegiranje zadataka za edukativnu radionicu na nastavnim satima vježbi Metodike zdravstvenog odgoja u smjeru medicinska sestra/tehničar i kreativnim radionicama u smjeru farmaceutskih tehničara uz mentorice.

Planirane aktivnosti edukativna radionica “U bolesti nisi sam “i predavanje: Potrebe bolesnika u palijativnoj skrbi, pomoć bolesniku I njegovoj obitelji (Svjedočenja) održali smo 13. veljače 2025. godine od 11:00 – 13:00 sati u prostorijama Blagovališta. Cilj je bio pomoć i edukacije korisnika za poboljšanje njihova zdravlja te edukacija o samopomoći i pomoći zdravstenih institucija pri životu s neizliječivom bolesti; svjedočenja sudionika i poticanje volonterstva.

Taj tjedan moja grupa je imala nastavne vježbe i mi smo išli s mentoricama na terensku nastavu. S nestrpljenjem smo čekali susret s nama tada nepoznatom skupinom ljudi, korisnika Blagovališta za koje je mentorica rekla da su “ specifična skupina unutar populacije, beskućnici“. Tek tada sam ostala zbunjena i pitala se “Šta ćemo tamo raditi? Kako ćemo razgovarati, tko su ti ljudi, kakve ćemo im dati upute o prevenciji čimbenika rizika za kardiovaskularne bolesti kad su beskućnici? Šta oni uopće jedu? Kako se približavao dan radionice, dobivala sam sve više informacija i odgovora na ova moja pitanja, a isto su potvrđivali i ostali učenici. Profesorica je rekla da među korisnicima ima i branitelja. Iznenadili smo se. Sada sam se sjetila da u grupi ima učenika Ambasadora Domovinskog rata i da će nam to biti novo iskustvo i novi izazov. Kao ambasadorica Domovinskog rata bila mi je čast što sam mogla sudjelovati u još jednoj humanoj aktivnosti i to u Caritasu i s ljudima u najvećoj potrebi, splitskim  beskućnicima. Sve nepoznanice i nelagode, strahovi hoću li sve znati radit, pričati, , objašnjavati nestale su na ulaznim vratima gdje nas je dočekalo ljubazno osoblje Caritasa i kao „stare drage prijatelje“ pozdravilo i mi smo za mentoricama krenuli  u pripremu prostorije i našeg materijala. Korisnici su dolazili i pričali s mentoricama po čemu sam zaključila da su „stari prijatelji, usmjeravali su ih  „svojim mladim budućim kolegama, sada učenicima“ i prepuštali ih naše ruke. Svi smo radili i bili zadovoljni, sretni, prijateljski raspoloženi. Čula sam različite priče i zaključila da je uistinu svaka osoba na svoj način posebna. Svatko ima svoju priču koja ga je do tu dovela i koja ga dalje gura kroz život. Imala sam prigodu da mi sjedne za mjerenje krvnog tlaka korisnik koji mi je u priči rekao da je branitelj. Potajno sam se tješila kako u ovoj skupini neće biti naših branitelja. Ražalostilo me i steglo oko srca, priznam, a ispred očiju mi se stvorila slika Grada Heroja i ranih devedesetih. Naših ponosnih branitelja. Razorenog, a ponosnog Grada i njegovih stanovnika, branitelja, bolnice, aviona. A sada jedan od tih branitelja sjedi uz mene, bez odore, pomalo umoran, odlutalog pogled na tren daleko. Iako je to rekao tiho, kad sam ga pogledala čula sam sebe kao govorim “ Ja i većina kolegica, naše mentorice, mi smo u projektu „Ne zaboravimo Vukovar“ i mi smo Ambasadori Domovinskog rata“, a kada sam mu rekla da smo bili u Gospiću,oči su mu zasjale, čini mi se i zasuzile, stiskao me čvrsto rukom, vojnički.  Ponos je izišao iz njegove duše i glasno je rekao “Čestitam draga učenice ! Ima nade kad mi odemo !“ Tada sam se i ja ohrabrila i kao prava ambasadorica u istom tonu dodala “ Da, dragi branitelju jer ste nas Vi to naučili, VI koji ste bili spremni dati život, ostaviti i tijelo i dušu za našu Domovinu. Hvala Vam!“ Naš je branitelj, kao i ostali korisnici dobio naš prigodni poklon, priznam pitala sam ga koji poklon baš želi i dala. Bila sam sretna što je ozarenog lica i ponosnim korakom s osmijehom sve pozdravio na odlasku. Pa makar to trajalo do prvog zalaska sunca. Stoga želim svima pomagati i prenositi istinu o Domovinskom ratu, to me uistinu raduje i ispunjava.