Vukovar 2025. Osvrt- Lana Filipović- Grčić, 3.e, ADR, SSŠ bana Josipa Jelačića Sinj

U mom sjećanju ovogodišnji posjet Vukovaru će imati zauvijek neko posebno značenje. Prvog dana, kada smo stigli na Trpinjsku cestu, imala sam priliku osobno zapaliti svijeću za poginule hrvatske branitelje. Taj trenutak bio je pun emocija. Na tom mjestu u tom trenutku nije bilo hrvatskih branitelja da nam pričaju svoje priče, umjesto njih bili su njihovi predmeti, fotografije, zapisi, dijelovi vojne opreme i oružje koji su tiho, ali snažno govorili o njihovoj hrabrosti, uvjetima u kojima su branili svoj dom i obitelj, svoju Domovinu i žrtvi koju su najčešće mladi moje dobi ugradili u stvaranje Domovine. Dok sam gledala sve te stvari, osjećala sam kako se povijest preda mnom stvarno oživljava.

Penjanje na vukovarski Vodotoranj bilo je nezaboravan. Kada sam stigla na vrh, već je bio mrak, a grad ispod mojih nogu izgledao je veličanstveno i mirno. Tada sam još snažnije osjetila simboliku tog mjesta i shvatila koliko je hrabrosti i žrtve bilo potrebno da se Vukovar obrani. Navečer sam u Memorijalnom centru slušala predavanje o Domovinskom ratu na interaktivnoj tribini „ Ambasadori Domovinskog rata vaš su glas“. Ali, ovaj put bilo je to živa riječ, suza u oku i isprekidani glas, grč na licu i kratka stanka u rečenici aktivnih sudionika krvavih borbi „prsa u prsa“ hrabrih vukovarskih branitelja i zapovjednika Sajmiišta, Mitnice, Trpinjske ceste, ranjenica vukovarske bolnice, ratnih liječnika, vukovarske djece. Svakom svojom riječi i pokretom, iako trideset i više godina stariji pokazivali su hrabrost, snagu, nepokolebljivost, ljubav i spremnost da ponove isto ako bi zatrebalo, istovremeno ponaosob govoreći „nikad se i nigdje ne ponovilo, djeco draga“. Tada mi se sve što sam vidjela tijekom dana povezalo i učinilo jasnijim.

Drugog dana, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, atmosfera je bila svečana i dostojanstvena od samog dolaska do velikog Križa i kratkog ali snažnog pozdrava i uvodnog govora prožetog jakim emocijama djeteta nestalog hrvatskog branitelja, gđe Sandre Rapčak Škomrlj. Kolona se vrlo brzo formirala i mimohod je krenuo tiho, dostojanstveno, svatko sa svojim mislima prema Ovčari. I nebo se razvedrilo, pojavilo se sunce. Zajedno s još nekoliko Ambasadora Domovinskog rata iz moje škole nosila zastavu naše države, a druga škola zastavu Hrvatske udruge medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata. Pratili su nas novinari. Hodati tim istim ulicama, po kojima su nekada prolazili vojnici i tenkovi, bilo je gotovo nezamislivo. Svaki korak nosio je težinu povijesti, a oko nas osjećao se duh prošlih vremena. Koračala sam tiho, pazeći da mi svaki korak bude lagan i nečujan da ih ne probudim i ne povrijedim rane, a opet da znaju da sam tu s njima i zbog njih. Jecaji i strah nekada su ispunjavali ove ulice, ovu široku slavonsku ravnicu prema zloglasnim hangarima i masovnoj grobnici Ovčari. Tišina mimohoda dugog nekoliko kilometara gotovo je vibrirala sjećanjem na sve te trenutke. Nismo stajali, nismo bili umorni, ni vode nismo pili. Kao da sam lebdjela prema Njima. Kada smo stigli na Ovčaru, u zraku se mogao osjetiti strašan miris patnje i prolivene krvi, a sama zemlja, čini se da još pamti sve koji su tu izgubili živote. Gledajući polaganje vijenaca, osjećala sam duboko poštovanje. Bilo je teško i tiho, jedva sam disala, kolegica do mene blijeda, ali u isto smo vrijeme pažljivo i ponosno slušali svako pročitano ime naših stradalnika kolega iz  vukovarske bolnice, ranjenika i civila i svi zajedno bili povezani s prošlošću ovog tužnog mjesta.

Nakon mimohoda posjetili smo vukovarsku bolnicu, dostojanstveno položili cvijeće i zapalili svijeće i odali počast svim hrabrim djelatnicima vukovarske ratne bolnice koji su te ratne 1991. godine u teškim uvjetima u podrumima s velikim brojem teških ranjenika i civila, svakodnevno granatirani, bez vode i hrane, bez struje ostavljeni od svjetskih moćnika u „klaonici“ odvedeni, mučeni i ubijeni na Ovčari zajedno sa svojim ranjenicima. Ovdje je ponovo nebo parala tišina, teška tišina. Gledajući prostorije i svjedočeći nezamislivim prizorima gdje su nekada ležali teški ranjenici i više njih na jednom krevetu i uvjete u kojima su liječnici i medicinske sestre radili ostavilo je u meni nezaboravan dojam. Svaka soba, svaki kutak, svjedočili su o strahotama i hrabrosti, a ja sam osjećala kao da uz mene kroz prostor prolazi duh prošlosti. Strah i nada miješali su se u svakom trenutku u prostoru. Kako su to izdržale moje hrabre kolegice? Bi li ja to mogla?

Na povratku kući osjećala sam ponos i veliko poštovanje prema svima koji su se borili za slobodu. Grad Heroj i njegovi Heroji, njegovi stradalnici  i njihove obitelji s kojima smo koračali i družili se u Vukovaru podsjetili su nas koliko je važno sjećati se i cijeniti ono što imamo i prenositi istinu kroz budućnost mlađim generacijama. Zato smo Ambasadori Domovinskog rata, nastavljamo svjedočiti istinu o Domovinskom ratu, njegovim herojima i stradalnicima da se zlo ne ponovi, nigdje. Ovo iskustvo zauvijek će imati posebno mjesto u mom sjećanju i srcu. Hvala dragim ljudima iz Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata koji 18 godina mimohodom odaju počast svim žrtvama na masovnoj gronici Ovčara i Hrvatske udruge medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata što su Ambasadore Domovinskog rata prepoznali i omogućili nam da proširimo svoje znanje o Domovinskom ratu, da zajedno koračamo tužni, svatko sa svojom molitvom ili mislima i odamo počast svim stradalnicima. Posebno zahvaljujemo na zornoj predodžbi zdravstvene skrbi u ratnim uvjetima i razumijevanju čovječnosti, humanosti i etike časnog poziva koji smo odabrali.